Na Vidovdan, 28. juna 2001. godine, u Sheveningenu je izvršena ekstradicija Slobodana Miloševića, što je bio ključni trenutak u radu tadašnje Vlade Zorana Đinđića. Ova odluka je predstavljala jedan od prioriteta premijera Đinđića, koji je bio odlučan da sprovede pravdu i odgovornost za ratne zločine.
U razgovoru sa novinarima „Novosti“, Đinđić je jasno stavio do znanja da neće odustati od ovog poteza. Njegova majka, Mila Đinđić, se seća trenutka kada je razgovarala sa sinom o ovoj odluci. „Pitala sam ga: sine, zar ćeš ti, stvarno, da izručiš Miloševića, Karadžića, Mladića?“ prisetila se ona. Zoran je, nakon kratke pauze, odgovorio: „Miloševića hoću.“ Na njene molbe da odustane od izručenja, Đinđić je ostao čvrst u svojoj nameri.
Mila Đinđić je izrazila zabrinutost, govoreći: „Molila sam ga: nemoj, sine, ni Miloševića. Nikog! Neka ih jure, neka ih hapse, samo ti ruke ne prljaj!“ Ovaj emotivni razgovor osvetljava težinu odluke koju je Đinđić morao doneti, kao i pritisak koji je osećao s obzirom na porodične veze i političku odgovornost.
Ekstradicija Miloševića bila je deo šireg procesa pomirenja i pravde u regionu, a Đinđić je bio svestan da će ovaj potez imati dugoročne posledice. Njegova odlučnost da se suoči sa prošlošću i doprinese pravdi bila je ključna za njegovu političku karijeru, ali i za stabilnost Srbije u tom periodu.
Redakcija Info24Vesti nastaviće da prati razvoj događaja i objaviće nove informacije čim budu dostupne.
Izvor: www.novosti.rs















