Antisrpska politika Crne Gore: Istorijski kontekst i savremeni izazovi
Foto: Profimedia
Recentni događaji u Crnoj Gori, uključujući proterivanje 87 srpskih državljana i pretnje upućene Srbiji putem transparenta od strane montenegrinskih ustaša, naglašavaju kontinuitet antisrpske politike koja se razvijala tokom decenija. Unatoč promenama vlasti nakon pada Mila Đukanovića, nova administracija je nastavila slične pritiske na Srbe i Srbiju.
Antisrpska politika u Crnoj Gori nije novitet; njeni koreni su duboko u istoriji. Još u doba Austrougarske, strategije su se usmerile na slabljenje srpskog identiteta na Balkanu. Ova imperijalna politika je podsticala razlike između Srba iz centralne Srbije i onih iz okolnih područja, iako su te razlike marginalne u poređenju s raznim nacionalnim grupama širom Evrope.
Sa raspadom Austrougarske, deljenje srpske nacionalne kulture preuzela su druga globalna moć, s Hrvatskom kao ključnim igračem. Stoga ne iznenađuje što su crnogorski separatisti često imali bliske veze s hrvatskim obaveštajnim strukturama.
Foto: Profimedia
Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, Sekula Drljević je osnovao Nezavisnu Državu Crnu Goru, stavljajući se na raspolaganje okupatoru. Ubrzo nakon što je izbio ustanak, Drljević je pobegao u Zagreb, gde je blisko sarađivao s ustašama. U tom periodu, objavio je pamflet pod nazivom “Tko su Srbi?” u kojem je srpsku nacionalnu politiku okrivio za sve probleme na Balkanu, optužujući etničke Srbe za „degeneraciju“.
Drugi istaknuti pojedinac tog vremena, Savić Marković Štedimlija, takođe je prešao u Zagreb, gde je postao Pavelićev saradnik. Njegovi stavovi su došli do izražaja u njegovim člancima, gde je tvrdio da Crnogorci nisu Srbi, nego originalno Hrvati i Iliri. Promovisanjem ideje o “Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi”, Štedimlija je isticao potrebu za obnavljanjem “tradicionalnih” vrednosti, čak i ukazivao na bliskost između katoličkog i pravoslavnog identiteta u Crnoj Gori.
Štedimlija je 1943. godine izdao pravoslavni kalendar Hrvatske pravoslavne crkve, a u jednom od svojih radova, čvrsto je stajao iza tvrdnje da je srednjovekovna Duklja zapravo bila crvena Hrvatska, zauzeta od strane Srba. Ova ideologija se nastavila tokom njegovih godina u bečkom gulagu, gde je bio zadržan do 1955. godine.
Foto: Profimedia
Kroz godine, antisrpski sentiment je nastavljen, a posebno su se isticali pojedinci poput Jevrena Brkovića, koji je širio separatizam tokom ranih devedesetih. Njegove aktivnosti, koje su uključivale hvaljenje Štedimlije i Drljevića, dovele su do optužnica za raspršivanje nacionalne mržnje. Pobjegao je u Hrvatsku, gde je nastavio propagirati ideje odvojenosti Crne Gore od Srbije.
Režim Mila Đukanovića, nekad smatran srpskim vođom, promenio je svoj kurs, ali su tokom njegove vladavine Srbi u Crnoj Gori postali još više obespravljeni. Uvođenje crnogorskog jezika i progon srpske pravoslavne crkve samo su neki od aspekata ovog kompleksnog odnosa koji i dalje pogađa društvo.
U svetlu svega ovoga, jasno je da antisrpska politika u Crnoj Gori ima bogatu i složenu istoriju, čiji uticaji i dalje oblikuju savremenu političku scenu. Dok se društvo suočava s ovim izazovima, rasprava o identitetima i nacionalnostima ostaje ključna tema koja zahteva pažnju i razumevanje.
Izvor: www.novosti.rs















